+ Tel: 091 368 7355
Krešimirova 12, 51000 Rijeka

O ŠKOLI.

Škola kibernetike i sistemske terapije je članica Evropske asocijacije obiteljskih terapija, danas djeluje u okviru Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Katedre za psihijatriju KBC Rebro i Udruge za kibernetiku psihoterapije i organizacije Rijeka.

Osnivač škole je Graham Barnes.

Školu vodi učiteljski tim: dr Branko Petris, prof Inka Miškulin, dr Ilinka Serdarević, prof Zrinka Rička-Žauhar, dr Lidija Butković-Anđelić , prof. Anamaria Blažić i prof.Ivana Rede.

Ključni koncepti :

kibernetika, psihoterapija, epistemologija, hermeneutika, komunikacija, odnos, konverzacija, hipnoza, etika, estetika, odgovornost ,kružnost, promjena

 

Uvod

 

Kibernetika psihoterapije je znanost o cirkularnosti i razumijevanju vlastite epistemologije (grč. nauka o spoznaji, znanju) kao predložak dijaloškoj praksi usmjerenoj na promjenu. Škola kibernetike i sistemske terapije je kontekst za učenje i istraživanje psihoterapije, prakse efikasne psihoterapije, uvažavajući sva dostupna nam znanja iz dosadašnjih psihoterapijskih škola i pravaca, filozofije, etike, estetike, fizike, biokemije, biologije, genetike, medicine, antropologije, informatičkih znanosti, lingvistike, logike, psihologije, komunikologije..

Kibernetika i sistemska terapija uvažava korištenje poznatih nam teorija, ali na način razumijevanja kompleksnosti ljudske prirode, uvijek otvorena za različitost koja bi mogla biti u funkciji terapijske promjene. Tako su zbivanja koja promatramo na nekoliko razina: na razini psihoterapije, klijenta i na osobnom planu. Naša hipoteza je da je efikasna psihoterapija ona koja uključuje promjenu i psihoterapeuta samog, a odvija se kroz dijalošku praksu i druge procedure, kao što su, hipnoterapija, rad na ishodima, korištenje resursa, korištenje metafora…. Kako za sada u znanosti ne postoji tako sveobuhvatna teorija koja bi obuhvatila sve specifičnosti kompleksne ljudske prirode, koja se rođenjem svake nove jedinke obogaćuje novim raznolikostima potencijalnog subjekta psihoterapijskog čina ili procedure terapijski je rad, baziran na kibernetici i sistemskoj terapiji otvoreni, kreativni čin, vođen ka unaprijed definiranim ishodima kao ciljevima za terapijsku promjenu i postignuće kroz otkrivanje i korištenje uočavanih resursa u tijeku psihoterapijskog rada.Alat kojim to radimo je refleksija na učinjeno i konverzacija kao razmjena ideja, a ne kao bilo kakav razgovor, te hipnoterapija kao znanost o interkomunikaciji. Razlikovanje je temeljni korak pri upoznavanju klijenta. Pitanje koje si postavljamo je po čemu je naš klijent poseban i različit, što ga čini jedinstvenim ?

Zato je kibernetika psihoterapije idejno bila promovirana kao mjesto i projekt istraživanja i učenja efikasnosti u psihoterapiji, gdje se potire razlika između učenika i učitelja, autoriteta i znanja, gdje se učeći psihoterapijski djelovati, korpus prisutnih različitosti koristi kao resurs, promovirajući principe etičnosti, estetike, poštivanja, pažljivosti i odgovornosti, izgrađujući se kao facilitatori vlastitih promjena i terapijskih postignuća u našim profesionalnim kontekstima. Mi nastojimo raditi sa idejama u skladu sa aktualnim znanstvenim spoznajama, uvijek otvoreni za novo koje stavljamo u funkciju ponuđenog u terapijskom okruženju kroz dijalošku i narativnu praksu, opažajući i opažajući kako opažamo i kako smo opažani i kako opažamo opažanog dok nas opaža kako opažamo, nastojeći prepoznati epistemološke premise našega klijenta u terminima njegovog jezika, verbalnog i neverbalnog izražaja. Sukladno tome, radimo na definiranom ishodu na svim razinama naše složenosti već iskušanim procedurama kroz dijalog vođen malim koracima ili hipnoterapijski indirektnim pristupom na razini različitoj od svjesne, kako bismo bili facilitatori poželjnih promjena.

 

Kibernetika i sistemska terapija kao djelotvorna dijaloška praksa

 

Opisanom epistemološkom analizom psihoterapije koja dovodi do kibernetike i sistemske terapije, opet smo došli do psihoterapije kao razgovora. Razgovor je način komuniciranja u kojem sugovornici izmjenjuju i dijele svoje interpretacije – o problemu i poželjnom rješenju, o vlastitim resursima za realizaciju svojih ciljeva. Kibernetičar psihoterapeut zajedno sa klijentima stvara kontekst za djelotvornu dijalošku praksu, takvu o kojoj će sugovornici u rekurzivnom procesu mijenjanja i dijeljenja vlastitih interpretacija obogatiti te interpretacije i razviti nove, te možda sklopiti dogovore o nekim zajedničkim interpretacijama (definicija minimalnih i maksimalnih ciljeva, plan mogućih malih koraka u pravcu poželjnog ishoda, postojeći i potrebni dodatni resursi, feedback o uspješno ili neuspješno obavljenom dogovoru idr.), a uz to zadržati svoje međusobne interpretativne razlike (Pask 1992.). Paskov koncept razgovora nije ograničen samo na razmjenu riječi, nego se odnosi na različite konverzacijske jezike uključujući govor tijela, slikovne, matematičke, kompjuterske jezike i dr.

Razgovor u kibernetici psihoterapije je kontekst u kojem i klijent i terapeut uče o svojim dosadašnjim obrascima učenja i eksperimentiraju sa novim mogućim obrascima učenja (učenje učenja, Bateson 1990: 294-297). Psihoterapijski dijalog nije dijalog o odnosu između terapeuta i klijenta, on je taj odnos i on se odvija u tom odnosu. Kibernetiku psihoterapije možemo označiti kao praktičnu aktivnost koja liječi kroz upotrebu riječi u dijalogu (Barnes 2001: 180) . Predmet kibernetike psihoterapije nije više pojedinac i »njegova« psihopatologija nego komunikacija (interakcija, odnos) i osobito konverzacija u kojoj kroz dijalektiku (rekurzivnost) pitanja i odgovora klijent razvija novosti. Metoda kibernetike psihoterapije je hermeneutika, kružna logika razumijevanja kroz interpretiranje interpretacija, a hermeneutika hipnoze (kroz metodu utilizacije) izuzetno povećava terapeutovu osjetljivost za osobni jezik klijenta (Barnes 1994: 186), stvarajući time kontekst koji povećava klijentove mogućnosti da aktivira vlastite resurse (potencijale) i realizira svoje ishode.

Možemo reći da je glavna vrijednost kibernetike psihoterapije promjena. Hipnoza i hipnoterapija kao psihoterapijska procedura u svjetlu kibernetike II reda, nije tehnika, niti površinska psihoterapijska metoda, nego je u svjetlu znanosti o komunikaciji, cirkularna aktivnost, znanost o interkomunikaciji, kontekst. To je terapijska procedura kroz koju na najsuptilniji način dotičemo naša najosjetljivija mjesta, pažljivo, nježno i odlučno potičemo na aktivnost naše najskrivenije resurse utilizirajući sve svoje znanje, iskustvo (i izvan razine svjesnog sjećanja) i svoje sposobnosti na nov način, kako to do sada nismo ni sanjali da možemo, ona je produkt naših sposobnosti da opažamo sitne znakove spremnosti za trans kao posljedicu prirodnih perioda promjene funkcioniranja našeg uma u dnevnom ritmu izmjene aktivnosti i prilika je za svakog terapeuta i klijenta da se zajednički rad, na primjeren način učini terapijskim u datome trenutku. To je šansa za poticanje promjena na najfinijim razinama našega bića i implicira stručnu i znanstvenu redefiniciju hipnoze u nečemu što u svjetlu sadašnje paradigme znanosti zovemo kliničkom medicinom i praksom.

Milton H.Erickson je par excellence bio preteča napretka u hipnozi i psihoterapiji dvadesetog stoljeća. Napretci u hipnozi koje je predvodio uključuju (1) rad sa svakim pacijentom kao sa pojedincem, dajući prioritet problemima i iskustvima svakog pacijenta, (2) shvaćanje da hipnoza radi sa idejama i na upotrebi ideja svakog pacijenta, (3) primjenu hipnoze kao stanja za psihoterapiju i (4) utemeljivanje istraživačkih procedura i rezultata na ono što bi hipnoza mogla i ne bi mogla napraviti, otkrivajući koje vrste psiho-socijalnih i komunikacijskih problema hipnoza može riješiti. Ericksonova upotreba hipnoze je bila eksperimentalna te je upotrebljavao resurse svakog pojedinačnog pacijenta. Njegova psihoterapija nije bila teorijski utemeljena. Konceptualizirao je hipnozu i psihoterapiju kao komunikaciju, te je pozvao psihoterapeute da se maknu od teorije i vrate se prakticiranju teorije o ne-teoriji, odvraćao je psihoterapeute od stavljanja ljudi u teoretske okvire referenci. Erickson (1966/1980) je klasificirao hipnozu kao ‘znanost interkomunikacije’ , čime je mislio na komunikaciju među pojedincima, uključujući, naravno, i komunikaciju između njihovih pojedinih tijela. Uz pomoć hipnoze (1) može se razvijati komunikacija, (2) profesionalci (iz svih grana medicine) mogu naučiti kako komunicirati s pacijentima i (3) pacijenti mogu naučiti međusobno komunicirati (jer ‘mentalna bolest uništava komunikaciju među ljudima’). Hipnoza nam pomaže da razumijemo rad ljudskog tijela, kako se može utjecati na tijelo i kako izvući i upotrijebiti učenja koja koristi ljudsko tijelo. Uz hipnozu možemo naučiti na koji način komunicirati s ljudima i kako ih razumjeti Stoga hipnoza, koja radi na empirijskom promatranju i sa dijalogom, postaje oruđe za istraživanje o fiziološkim i psiho-socijalnim posljedicama korištenja (i objašnjavanja) pojedinih riječi, pojmova i rečenica, uključujuću parajezik (nestalan tempo, pauze, kontura visine glasa, mijenjanje glasa) i druge načine izražavanja kao što je gestikulacija, disanje i pogled. Kibernetičar psihoterapeut uči očekivati novost, odgovarati na jedinstvenost i raznolikost sa kojom se susreće u terapijskoj interakciji i uči se biti spreman na iznenađenje (Barnes 2001: 180).

 

 

Više o školi